понедељак, 30. април 2018.

Prvomajski proglas Levog samita Srbije


Ako si uopšte te sreće da danas u Srbiji radiš legalno, cimaš se za 30-ak hiljada u najboljem slučaju, i dovijaš za sve preko toga. Za razliku od rada na crno, ovako na papiru imaš i neke pogodnosti. Recimo, zdravstvo - tamo gde ti zakažu rendgen za godinu dana; pa ko živ, ko mrtav. Ili: penziju, sa kojom ćeš tek moći da se slikaš. Ako je doživiš.
Ubeđuju te da je i minimalac, koji iznosi manje od toga, 20 hiljada i kusur, dovoljan da preživiš mesec dana. Kad nemaš zvaničnu prosečnu platu od 400 evra, i ne znaš nikog ko je zaradi, misliš da je problem u tebi.
Ali, prosečna plata ti ništa ne govori o tome kako zapravo živiš. Možda 85 odsto stanovništva živi isto kao ti ili gore. Možda su vaša primanja daleko ispod prosečne plate, dok jedan promil ljudi zarađuje jako mnogo novca.
Iz vlasti ti neće reći kako se dobije taj prosek od 400 evra mesečno. Možda tako što se zbroji veliki broj siromašnih i jako mali broj izuzetno bogatih ljudi -- pa podeli.
A posebno te neće pitati: koliko tebi uopšte treba mesečno da preživiš?
Koliko nam je mesečno potrebno? Za stan, za hranu, za račune, odeću, obuću, higijenu, prevoz, da uletimo detetu za školovanje, da odvojimo sa strane, za odmor, da možemo negde da izađemo, nešto da vidimo, da ne doživimo infarkt kad nam iskrsne neki nepredviđen trošak?
Minimalna plata ne pokriva ni prve tri stavke. Potrošačka korpa pola njih ni ne obuhvata. Potrebne su nam nove računice. Širom sveta, razne organizacije otvaraju ova pitanja, popisuju osnovne ljudske potrebe i računaju njihove cene.
Napravili smo eksperiment metodologijom jedne od tih organizacija. I? Koliko para mesečno u Srbiji treba da bismo zadovoljili osnovne ljudske potrebe?
Menja se na dnevnoj bazi, ali svaka je da te sludi. Izračunali smo 101 120 dinara.
Pokažimo vlastima i gazdama danas, na ovaj dan, koliko bi svako od nas trebalo da ima platu, da bismo normalno živeli. Nek se i oni malo slude! Živeo Prvi maj!

четвртак, 26. април 2018.

INFINITUM No.2! (foto)

ZORAN ILIĆ: UVOD U PANK - nastavak No.2

MILOŠ NASTIĆ: KOSMIČKA POBJEDA GRADA

GIPSY KINGS ZATVARAJU OVOGODIŠNJI NIŠVIL

19. USKRŠNJI ROCK MARATHON 
-ZVUK ZNAK ZRAK

уторак, 24. април 2018.

Pismo podrške Društvenom centru NNK


Centar za jugoslovenske studije podržava borbu umetnica i umetnika, aktivistkinja i aktivista, da u napuštenoj zgradi vojnog samačkog hotela u Sibinjanin Janka, u Beogradu, pokrenu Društveni centar NNK.
Kao istraživači koji se bave uspesima (i neuspesima) procesa emancipacije u istoriji jugoslovenskog projekta, smatramo da je naša dužnost da ukažemo na to da je borba za slobodne autonomne prostore temeljna u svakoj borbi za emancipaciju. Naši životi postoje u realnom prostoru i vremenu i naše društvene, kulturne i naučne aktivnosti takođe zahtevaju realne, a ne samo virtuelne prostore. Više od svega, ne želimo da ostanemo nemi na procese kojima se kultura i umetnost čine privilegijom i kojima se razgrađuju minimalni preduslovi jednakosti za koje smo verovali da su davno osvojeni. Svedoci smo da se mnoge institucije kulture, pokrenute i izgrađene u periodu nakon Drugog svetskog rata, ukidaju ili obesmišljavaju, dok se prostori koji doživljavamo kao javne privatizuju i podležu arbitrarnoj kontroli njihovih novih vlasnika. Profit i navodni privredni rast, koji se sve više nameću kao osnovni cilj našeg društva, ne mogu i ne smeju biti razlog da se tkivo grada pretvara u zabavni park u kome se ne neguje kritičko mišljenje, a za koga je preduslov participacije zametna platežna moć.
Nadalje, smatramo da su akademski rad i negovanje kritičke svesti u društvu nezamislivi bez istovremenog postojanja autonomnih prostora kulture i umetnosti. Kao pripadnici naučnih ustanova, mi ne želimo da budemo nemi dok se naš rad obesmišljava tako što se znanje koje proizvodimo zatvara u svet instituta i visokoškolskih ustanova i čini nedostupnim većini građanki i građana. Za vreme kratkog perioda rada Društvenog centra NNK u Sibinjanin Janka, u njemu su održane promocije knjiga, književne i pesničke večeri, otvorena je biblioteka. Kao predava či, sa pažnjom smo pratili aktivnosti društvenog centra i radujemo se eventualnom pozivu da predstavimo svoja istraživanja u ovakvom kontekstu, bilo u oslobođenom prostoru u Sibinjanin Janka, bilo na nekom drugo mestu slične prirode. 
Konačno, podsećamo kako državne institucije, tako i konkretne pripadnike oružanih snaga koji na ulici sprovode državni monopol sile, da zakoni i institucije postoje da bi štitili slabije od jačih, a ne jače od slabijih. Osnovna funkcija zakona i institucija koje u našem zajedništvu gradimo jeste da pomognu u održanju prava na elementarnu i dostojanstvenu egzistenciju, ali i života koji je ispunjen na političkom, kulturnom i umetničkom planu . Pravo na vlasništvo upravo je jedna je od ovih institucija koje moraju imati regulativni, a ne apsolutni, fetišistički karakter, i kao takvo ono ne može biti preče od prava na dostojanstven život. Trenutak kada pripadnici vojske stoje naoružani u borbenoj opremi, braneći napuštenu zgradu od umetnika i aktivista, upravo je trenutak u kome je pravo na vlasništvo dovedeno do grotesknog apsurda. 
Naposletku, pozivamo naše koleginice i kolege koji se bave istraživačkim i naučnim radom da se pridruže našoj solidarnoj podršci Društvenom centru NNK.
Solidarno,
Centar za jugoslovenske studije

понедељак, 23. април 2018.

Vojni beskućnici: 20 godina bez krova nad glavom

Da Ministarstvo odbrane zajedno sa Vojnom Ustanovom Dedinje ne zanemaruje samo prazne objekte već i žive ljude govori trenutna životna situacija preko 2000 vojnih beskućnika koji su pre 27 godina po naređenju Vrhovne komande predali i napustili svoje stanove u bivšim jugoslovenskim republikama.
Umesto da njihovo stambeno pitanje bude rešeno po hitnom postupku oni do danas nastavljaju da žive po skučenim kolektivnim centrima, azbestnim barakama i takozvanim vojnim „hotelima“ među koje spada i hotel Dorćol (sadašnji Društveni centar NNK) koji stoji napušten ( i od same vojske razlupan) od 2012. Takvi objekti u Beogradu su i hotel „Galeb“, „Zvezdara“ „Banjica“ i „Bristol“. Neki od njih su iseljeni (ponekad i prisilno) dok drugi i dalje pružaju jedini krov nad glavom za vojne veterane, invalide, udovice, aktivne i penzionisane članove vojske i njihove porodice. U pitanju su sobe od 9 do 18 m2 u kojima su smešteni samci ali i četvoročlane porodice koje za stanarinu plaćaju od 8000 do 24000 din. - 30% ukupne cene, dok ostalih 70% plaćaju građani Srbije. U ovim sobama ne postoje mokri čvorovi, zidovi su neokrečeni a ležaji stari - većina troškova opravke pada na same stanare, iako Ministarstvo ima obavezu da ih sanira novcem građana koje dobija za tu namenu.
Tu međutim nije kraj protivzakonitom i nerazumnom ponašanju vojnih ustanova. Udruženja koja zastupaju vojne beskućnike saznala su 2012. god. za postojanje nekoliko hiljada nekorišćenih stanova u nadležnosti Vojske Srbije, a isti nisu ni razmatrani za dodelu vojnicima koji žive u neuslovnim objektima (čime bi problem vojnih beskućnika postao trajno rešen). Kada se u obzir uzmu i brojni novčani prihodi koje ima Vojska (npr. samo objekat 'JU Garant-banke – Srpska banka a.d.' prihodovao je do 2012. preko 1 milion evra godišnje), visoki republički budžet iz godine u godinu, kao i nasleđena imovina iz stambenog fonda JNA (vrednosti oko 140 miliona evra) - postaje jasno da materijalnih prepreka za rešavanje stambenog pitanja za preko 2000 porodica vojnih beskućnika zaista nema. Većina tog novca zapravo odlazi u privatne džepove visokih službenika Ministarstva odbrane - ratne profitere u doba mira.
Svedoci smo sve raširenije zloupotrebe javnih institucija za sticanje lične koristi. Hiljade vojnih beskućnika koji već 2 decenije trpe užasna maltretiranja i stalnu opasnost da ostanu bez krova nad glavom značajan su dokaz da ni Vojska Srbije, iako poštovana od strane mnogih građana Srbije, nije izuzeta od sistematske zloupotrebe javnih finansija i javne imovine u svojoj nadležnosti. U Društvenom centru NNK imali smo priliku da se i svojim očima u to uverimo kada smo u prostorijama centra, u 6 sati izjutra, zatekli preko 20 vojnika sa oružjem i opremom za razbijanje demonstracija koji su nas izbacili bez sudskog naloga. Ovom nezakonitom činu prethodile su pretnje direktora VU Dedinje, Čedomira Kisića, koji nije bio spreman da razgovara o zajedničkom uređenju objekta, već je odlučio da problem rešava silom - da vojsku upotrebi protiv civila. Vojnu silu VU Dedinje upotrebljava i protiv svojih članova koje prisilno iseljava iz bednih smeštaja koje im godinama nezakonito naplaćuje. Primer takve prakse je iseljenje osam porodica penzionisanih oficira iz hotela Galeb izvršeno 2011. bez sudskog naloga.
Objekti u javnoj svojini nisu privatno vlasništvo visoko rangiranih oficira niti ćata, direktora VU Dedinje niti ministra Vulina. Kao institucija koja zavisi od novca poreskih obveznika, vojska je dužna da se o infrastrukturi sagrađenoj od tog novca propisno stara i koristi je u interesu javnosti. Članovi/ce DC NNK zatekli su suprotnu situaciju – zgradu napuštenu duže od 6 god. u potpunosti ruiniranu i čak opasnu za komšiluk. Situacija nije bila mnogo bolja dok su male sobe delile čitave porodice a ceo sprat bio prisiljen da deli tuš i jedan sudoper.
O budućnosti zgrade na uglu Solunske i Sibinjanin Janka najviše se pitaju ljudi iz komšiluka i drugi zainteresovani za njeno korišćenje. Interesi Čedomira Kisića, ministra Vulina i ma kog drugog moćnika iz državnih institucija ili privatnih kompanija - ne smeju biti ispred interesa naroda. Namere da se objekat proda u bescenje (nakon što je planski ruiniran) ne smeju biti ispred namere da se zgrada po prvi put valjano prilagodi za društveno korisnu delatnost. Pozivamo sva udruženja vojnih beskućnika, bivše i aktivne članove Vojske Srbije da dignu svoj glas protiv degradacije kojoj ih izlaže VU Dedinje i Ministarstvo odbrane. Društveni centar NNK nastavlja sa borbom za ovaj javni prostor, pridružite nam se da se izborite za stanove koje vam duguju!
Društveni centar NNK 
23.04.2018. Beograd